subota, 28.01.2012.
Fotografofobija
Fotografofobijom (iako to nije službeni naziv) mogao bi se nazvati iracionalni strah od fotaparata i (nepoznatih) fotografa općenito. Već je poznato kako postoje ljudi kojima "jako smetaju fotografi". Susret ili mimoilaženje sa dotičnima se najčešće događa u nekoliko faza.
1. Faza buljenja - dotični bulje u fotografa i prate ga pogledom na način kao da su u najmanju ruku vidjeli vanzemaljca ili kao da ovaj umjesto fotoaparata nosi neko oružje. Uglavnom je glavni razlog tog buljenja kak bi dotični "fotografofobi" bili sigurni da neće biti snimljeni. No istovremeno, ako vide da je fotograf pogledao u njih, tada brzo skrenu pogled praveći se kao da ništa nije bilo. (Inače, ako je buljenje intenzivno, ponekad takvoj osobi nije naodmet postaviti pitanje: "Oprostite, zar nikada niste vidjeli čovjeka s fotoaparatom oko vrta?")
2. Faza glasnog komentiranja - bilo prilikom mimoilaženja , bilo za vrijeme stajanja u blizini fotografa, bez da se direktno obraćaju fotografu dotični glasno komentiraju fotografovu prisutnost, te se tako mogu čuti komentari tipa "što se ovaj tu mota s fotoaparatom" (ili vulgarnije varijacije), ili pak nagađanja oko toga zašto ovaj ima fotoaparat tipa "sigurno je novinar/voajer/vladin agent", uz primjedbe kak su takvi "gamad", "paraziti", "smeće" i slično,.. Gotovo nikad da netko spomene mogućnost da se možda radi o i o turistu ili umjetniku-amateru.
3. Faza sukobljavanja - događa se ako fotograf uperi fotoaparat u neku "fotografofobski" nastrojenu osobu kojoj "jako smeta fotoaparat", ili pak ako namjerava snimiti nekoga ili nešto što prema dotičnima "ne bi trebalo snimati" ili su pak uvjereni da je snimanje "zabranjeno". Tada uglavnom slijede razni oblici vrijeđanja, prijetnji nasiljem....
No jedna izuzetno zanimljiva stvar kod svih takvih osoba jest kao su uvijek uvjerene da su u pravu, pune su nekakvog lažnog ponosa te im je ispod časti, ako već žele znati tko je i zašto snima, da to fotografa direktno i uljudno pitaju. Nekakva normalna konverzacija u tom slučaju tekla bi otprilike ovako :
"Oprostie, vidim da snimate. Jeste li vi možda novinar ili snimate za sebe?"
"Ja sam turist/amater/umjetnik, snimam interesantne ljuude, stvari i pojave."
"Aha, oprostite na smetnji, doviđenja."
No nažalost čini se da je u našim krajevima bon-ton danas ljudima jedna prevelika nepoznanica.
petak, 27.01.2012.
Što je to "imageboard"?
Najkraće opisano, imageboard je (kako samo ime kaže) web stranica za objavu i razmjenu fotografija, grafika, crteža, animiranih gifova, i sličnih materijala.
Većina imageboardova su manje više-tematski, i njihovi korisnici najčešće na njih stavljaju jednu određenu vrstu slika; bilo da se radi o slikama krajobraza, biljaka, životinja, vozila, hrane, oružja, sportova i sličnog, ponekada se na njima može naći estetski vrlo lijepih slika, ponekad čak i vrlo šaljiviih (kao npr. "lolcat" slike).
Naravno, postoje i oni imageboardovi namjenjeni isključivo odrasloj populaciji; oni koji su namjenjeni za pornografske sadržaje, i na kojima se može nači svega od hentai crteža i "self-shotova", preko hard core sexa, pa sve do teških perverzija.
Međutim jedan veliki problem sa svim imageboardovima (a posebno onima koji služe za distribuciju pornografije) jest taj što se, pogotovo ako je neki imageboard slabo aktivan ili čak i napušte, zna dogoditi da ga "nanjuše" distributeri dječje pornografije i iskoriste za raspačavanje svojih materijala. Kada se to dogodi, svatko tko ništa ne sluteću posjeti dotični imageboard, može se naći u gadnim problemma (pogotovo ako u nadi da su dotični materijali u međuvremenu maknuti, istu stranicu posjeti ponovo).
Iako neki imageboardovi imaju moderatore i "abuse" službu kojima se mogu prijaviti ilegalni sadržaji, ako se radi o zapšuštenom imageboardu često moderatora nema, a "abuse služba" ne funkcionira.
Osim toga, kako serveri bilježe IP adresu svakog posjetitelja, ukoliko policija krene u akciju, svatko tko se tamo zatekao (zbog nekoliko klikova mišem u pogrešno vrijeme), može biti osumjičen kao sakupljač dječje pornografije te očekivati da mu policija pokuca na vrata i zapljeni računalo...
ponedjeljak, 23.01.2012.
Zašto je fotoaparat bolji od žene?
1. Radi ono što ti želiš i kada to želiš
2. Ne prigovara i ne cmizdri
3. Nije ljubomoran ako nabaviš još koji aparat
4. Mali troškovi korištenja i održavanja*
5. Nije perverzno ako ga posudiš prijatelju
6. Fotoaparat nema punicu!
...
----------
* po pitanju žena, uobičajeno se smatra da je uspješna žena ona koja nađe muškarca koji može zaraditi više novca nego što ona može potrošiti
(kategorija: humor)
petak, 20.01.2012.
Znakovi naši svagdašnji
Ljudi se svakodnevno susreću sa znakovima. Najčešće onim prometnim. Bilo da se radi o znakovima obavijesti, opasnosti ili naredbi, jednostavni i jasni znakovi pojednostavljuju ono što bi inače moglo dovesti do kompliciranih situacija.
Međutim, u zadnje vrijeme se sve češće mogu praktički na svakom koraku vidjeti znakovi zabrane fotografiranja.
Iako se radi "samo o još jednom znaku zabrane", česta pojava takvih znakova kod fotografa neizbježno izaziva nelagodu jer ih se potencijalno kriminalizira, bez obzira bili oni profesionalci ili amateri.
(status i autor nepoznati)
Taj vrlo (ne)popularan znak se tako može vidjeti na ulazima u razne trgovačke centre (Avenue Mall, Cascade...), dućane i robne kuće (poput Konzuma, Name...), čak i na nekim pekarama (npr. pekara Dubravica)! Zanimljivo je i to da je znak zabrane fotografiranja medavno osvanuo i na ulazu u Zagrebparkingovu poslovnicu u Šubićevoj (štoviše, još zanimljivije da je to jedina naljepnica zabrane na ulazu, dakle ispada da je uvođenje pasa, unošenje oružja i bicikala ok!?), a u samoj hali pak postoji vido nadzor (što nekako smrdi na dupla pravila op.a.). Apsurdno je i to da čak i neki dućani koji između ostale tehničke robe prodaje fotoaparate, imaju na ulazu (uz svu silu drugih znakova zabrane) istaknutu i onu zabrane snimanja.
Naravno, koga god da se pita zašto su znakovi postavljeni, najčešći odgovori biti će da je to zbog "sigurnosti", "zaštite privatnosti" ili "sprečavanja špijunaže". No u velikoj većini slučajeva se zapravo radi samo o potrebi da se izigrava autoritet time da se nešto zabrani, tj. "zabranjeno je jer je šef rekao da je zabranjeno."
Naravno, postoji još nekoliko stvari koje treba uzeti u obzir a koje ljudi ili ne znaju ili namjerno ignoriraju. Prvo je to da da svaka zabrana, kakva god ona bila, vrijedi tek nakon znaka te zabrane. Druga je to da se pravilo koje je određeno znakom (zabrane) odnosi jednako na sve. U slučaju da se primjenjuju dvostruka pravila, kao što se često događa da zabrane vrijede samo za one sa SLR aparatima, ali ne i za one sa mobitelima, radi se o diskriminaciji. A diskriminacija je zakonom (štoviše Ustavom) zabranjena.
Ponekad, posttoji još jedan dodatan problem - kada postoji znak zabrane izložen na način da ga nitko normalan ne uočava - ili je takve veličine da je za njihovo uočavanje potreban mikroskop, ili su slabo uočljivi jer su prozirni, ili su pak namjenjeni patuljcima - smješteni tik iznad razine tla, umjesto ravnini očiju prosječno visokog čovjeka.
Međutim, neki pokušavaju zabrane nametnuti i bez postavljenih znakova, samo na temelju izjave zaštitara. Upravo izostanak znaka zabrane ili obavijesti najčešće vodi k neugodnim situacijama - i dok otični organ revno tvrdi da je nešto zabranjeno (najčešće zato "jer je nadređeni tako rekao") prvo i osnovno što pada napamet onome na koga se ovaj okomio jest "Gdje to na ulazu piše?"
srijeda, 18.01.2012.
Poznate fotografije - Afganistanska djevojčica
U lipnju 1985. godine na naslovnici National Geographic magazina, objavljena je fotografija afganistanske djevojčice, koja prodornim pogledom gleda ravno u kameru.
FOTOGRAFIJA
Dotičnu fotografiju, popularno proglašenu "afganistanskom Mona Lizom", snimio je SteveMcCurry za vrijeme ruske okupacije Afganistana. Snimljena je na (legendarni) Kodachrome film. (Wikipedia)
ponedjeljak, 16.01.2012.
...
"The difference between Art and Shit is someone’s opinion." ~ Albert Normandin
nedjelja, 25.12.2011.
Želje i pozdravi
Svim fotografima, amaterima i profesionalcima, te onima koji će to tek postati, želim ugodne praznike, sretnu novu 2012. godinu, i u novoj godini puno dobrog svijetla i još boljih fotografija, uz originalnu verziju pjesme "Pokloni svoj mi foto":
subota, 24.12.2011.
Fotografska ovisnost
Jednom kada fotografija čovjeku "uđe u krv", izaziva ovisnost baš kao i prave droge. No osim što je fotografija, za razliku od većine droga, kreativna, uz to se ne može poreći činjenica da droge možda danas jesu jeftinije od fotografske opreme, no fotografska oprema duže puca.
Evo nekih znakova koji bi mogli upućivati da ste ovisni o fotografiji:
1. Uvijek i svugdje sa sobom nosite nekakav fotoaparat, i spremni ste ga u svakom trenutku upotrijebiti.
2. Sve oko sebe promatrate na način da razmišljate kako bi se to moglo snimiti, zamišljate kadar i već u glavi imate viziju kako bi ta slika otprilike izgledala.
3. Kada pored sebe nemate fotoaparat, osjećate se vrlo čudno, kao da vam nešto nedostaje ili kao da ste nešto izgubili.
4. Hvata vas prava apstinencijska kriza ako nekoliko dana niste primili fotoaparat u ruke i nešto snimili.
5. Svakodnevno objavljujete svoje nove fotografije na nekom fotografskom portalu, često i na više njih istovremeno.
6. 90% vremena na internetu provedete surfajući po fotografskim portalima, fotografskim blogovima, ili sa recenzijama foto-opreme.
7. Često sanjate kako fotografirate.
8. Manje vas boli i zabrinjava ako zapnete i udarite u nešto dijelom tijela nego fotoaparatom.
....
petak, 23.12.2011.
Poznate fotografije - V-J day
Na dan objave pobjede nad Japanom (V-J day) 14.8.1945. ljudi su se u znak slavlja okupili na Times Square-u u New Yorku. Tom prilikom je fotograf Alfred Eisenstaedt snimio mornara kako ljubi bolničarku.
FOTOGRAFIJA
Inače, osim ove fotografije postoji još jedna vrlo slična fotografija tog događaja koju je u istom trenutku snimio fotograf Victor Jorgensen, ali iz malo drugačijeg kuta.
četvrtak, 22.12.2011.
Razlika između muškaraca i žena
Slijedeća ilustracija zorno prikazuje razliku između muškaraca i žena, odnosno njihov subjektivni dožvljaj vlastitog tijela, a koji je jedan glavnih razloga zbog kojeg uvijek ima daleko više problema sa fotografiranjem žena nego sa fotografiranjem muškaraca...
(autor nepoznat)
(kategorija: humor)
srijeda, 21.12.2011.
...
"The whole point of taking pictures is so that you don’t have to explain things with words.“ ~ Eliott Erwitt
utorak, 20.12.2011.
Mlada Angelina Jolie
Za sve ljubitelje Angeline Jolie, evo jedna video snimka photosessiona sa dotičnom, kada je ova imala 16 godina i niti jednu tetovažu.
Naravno, evo i nekoliko fotografija sa tog photosessiona: slika1, slika 2, slika3
ponedjeljak, 19.12.2011.
Dječja pornografija i internet
Unatrag zadnjih desetak-petnaestak godina, odnosno od pojave masovne (zlo)upotrebe interneta, sve se više u medijima spominju slučajevi otkrivanja zloupotrebe interneta u svrhu raspačavanja raznih ilegalnih sadržaja, a u što spadaju piratizirani softwer, muzika i filmovi, te naravno dječja pornografija. Ne treba ni spominjati da upravo dječja pornografija dobiva daleko najveći publicitet.
MEDIJSKO PRENAPUHAVANJE
Mediji po pitanju slučajeva koji se tiču otkrivanja i suzbijanja dječje pornografije na internetu ne štede na prostoru. Redovito se na internet portalima i u novinama može pročitati neka vijest na tu tematiku, bilo da se radi o pojedinačnim slučajevima ili opsežnim policijskim akcijama.
Međutim, dotične vijesti koje su gotovo gotovo uvijek bazirane na šturim policijskim izvješćima, poluinformacijama i nagađanjima, često su pisane površno i subjektivno sa velikim naglaskom na emotivni priziv i senzacionalizam, a koje na kraju rezultiraju jedino širenjem panike i paranoje kod populacije koja nije dobro upućena tematiku (počevši od osnovne definicije pedofilije, pa nadalje).
Tu jedan dio odgovornosti leži i na policiji, koja sa informacijama o takvim istragama izlazi u javnost odmah, na samom početku istrage, umjesto da se kompletna istraga do otkrivanja pravih činjenica obavi u potpunoj medijskoj tišini, a javnosti putem medija objavljuju samo rezultati sudskih presuda.
Naime, iako se to tako u medijima javnosti predstavlja (s obzirom da se uglavnom piše o osumnjčenicima, ali ne i o osuđenima), to što je netko na početku neke istrage osumnjičen i uhićen, ne mora nužno u konačnici značiti i da je kriv - za odlučivanje o nečijoj krivici mjerodavan je isključivo sud, a ne senzacionalistički medijski napisi i činjenica da je netko za nešto uhićen kao osumnjičenik!
Kao primjer može se navesti akcija "sledgehammer" od prije nekoliko godina. Mediji su tom prilikom senzacionalistički pisali kako je "uhvaćeno više od 180 pedofila". No zapravo, u vrijeme kada je dotična vijest objavljena, radilo se tek o cca 180 ljudi koji su bili osumnjičeni da na svojim kompjuterima posjeduju dječju pornografiju. Jedan dio njih bio je osumnjičen samo zato što su su u krivo vrijeme otvorili internetsku stranicu (navodno nekakvog astronomskog društva) na koju su navodno hakerskim napadom postavljeni pedofilski materijali. I dok su se još u početku povremeno u medijima spominjali pojedinačni slučajevi vezani za ovu akciju, kasnije više nitko nigdje nije u medijima spomenuo koliko je ukupno ljudi, od tih oko 180 u startu osumnjičenih, na kraju i osuđeno!
DOSTUPNOST
U narodu je uobičajeno pogrešno vjerovanje da je dječju pornografiju na internetu vrlo teško ili nemoguće pronaći, da su dostupni samo malom broju ljudi, ili pak da za njih potrebno platiti. Stvarnost je nažalost potpuno drugačija, gotovo dijametralno suprotna.
Dovoljno je u neku od tražilica upisati odgovarajuću kombinaciju riječi, te malo revnije istraživati ponuđene linkove, da bi se, uz malo sreće, došlo do stranica na kojima su osobe, na slikama koje prikazuju seksualne aktivnosti, vidljivo mlađe od 18 godina. Iako su neki internetski pretraživači ugradili filtere koji kod pretraživanja onemogućavaju prikaz linkova na stranice koje su u bazi pretraživača označene kao pedofilske, to možda sprečava direktan pristup takvim stranicama preko pretraživača, no ne uklanja same stranice sa interneta - one još uvijek postoje, samo je do njih teže doći.
No, ono što neki jednostavno ne žele prihvatiti (i štoviše tvrde da je tako nešto nemoguće), činjenica je da je na pedofilske sadržaje prosječnom surferu moguće naletjeti i sasvim slučajno (kao u slučaju prethodno spomenutog "sledgehammera".).
Neke sasvim legalne internetske stranice koje ne služe za distribuciju materijala sa dječjom pornografijom, poput raznih image-boardova (poput vrlo poznatog 4chan-a, i mnogobrojih sličnih), te raznih drugih servisa za upload slika, na momente znaju biti doslovno preplavljeni pedofilskim materijalima! Sadržaji na koje se tamo može nabasati variraju od slika i filmova koji prikazuju gotovo punoljetne osobe uključene u eksplicitne seksualne aktivnosti, odjevene "djece modela" u seksualno provokativnim pozama, pa do vrlo morbidnih prizora čiji opisi bi vjerojatno bili uznemirujući i ljudima sa otpornijim želucem.
Bez obzira što se mnogi takvi serveri i stranice periodički provjeravaju i čiste (od strane administratora, abuse službi i policije), distributeri dječje pornografije, ako nisu u sklopu neke policijske akcije otkriveni i uhićeni, često svoje materijale samo prebace na neki drugi server kako bi ponovo bili dostupni.
No osim samih web-stranica, besplatnih servera za razmjenu datoteka i servisa za upload slika, postoje još i razne newsgrupe na kojima se ponekad može naći pedofilskih materijala, linkova na takve materijale, ili pak e-mail adresa, a dok razne instant message servise i peer-to-peer alate preko kojih je moguće direktno razmjenjivati datoteke ne treba ni spominjati.
Dodatni problem postoji i prilikom downloadanja određenih vrsta datoteka (kao npr. zip i rar datoteke) jer se njihov sadržaj može vidjeti tek kada je datoteka već na računalu, a ona ne mora nužno sadržavati ono što je prema nazivu datoteke očekivala osoba koja ih je downloadala.
Osim toga, u gomili na internetu dostupne besplatne pornografije ponekad može biti vrlo teško razlučiti da li je neka osoba dosita punoljetna. Problema sa raspoznavanjem nema samo u onim slučajevima kada se vidljivo radi o predpupertetskoj djeci s nerazvijenim sekundarnim spolnim obilježjima.
Zaboravlja se (ili namjerno ignorira) to da se oni koji putem interneta distribuiraju ilegalne materijale (ponekad su to i sami zlostavljači koji su materijale snimili) uvijek maksimalno trude sakriti svoj identitet; takvi se najčešće skrivaju iza raznih proxija, anonimnih servera, kriptiranih konekcija ili susjedovog WLAN-a, te im je zbog toga često nemoguće ući u trag. Puno jednostavnije hvatati krajnje korisnike, tj. posjetitelje "nepoćudnih stranica" (gledače i sakupljače slika) putem njihovih lako dostupnih IP adresa.
PRIJAVLJIVANJE NEPOĆUDNIH SADRŽAJA
Iako na internetu postoji nekoliko on-line servisa za anonimno prijavljivanje stranica koje sadrže dječju pornografiju (poput ASACP-a, Cybertip-a, IWF-a...isl), postavlja se pitanje da li nekakav takav servis postoji i u Hrvatskoj, kako bi svaki surfer koji naiđe na ilegalne materijale, mogao te iste stranice prijaviti ISP-u ili policiji, te da se nakon dojave o postojanju neke ilegalne stranice, ukoliko se ustanovi da je oprvdana, svim korisnicima onemogući pristup dok se ne ustanovi o čemu se doista radi (da li se stvarno radi o pronografiji). Uostalom, blokiranje pristupa nekoj internetskoj stranici ili serveru i nije neka pretjerano velika mudrost, jer samo treba podesiti internet routere da ne spajaju na određenu web adresu (Kina je primjer upravo takve internet cenzure).
ZAKONI I KAZNE
I dok se svi slažu da su do danas dosuđivane kazne za pravo seksualno zlostavljanje djece premale, i da bi u svrhu kažnjavanja takvih počinitelja i odvraćanja drugih trebale biti znatno veće, ne samo zakonski već i u sudskoj praksi (koja često dosuđuje kazne koje teže minimalno propisanima), postoji jedan velik problem u domaćem kaznenom zakonu - nerazmjer visina kazni s obzirom na težinu počinjenog kaznenog djela.
Tako teoretski manju kaznu može dobiti netko tko stvarno seksualno napastuje ili siluje djete, od onoga tko samo gleda slike i pohranjuje ih na računalo, a da dijete nikada nije ni taknuo! Također je apsurdno i to da onaj tko snimi djete u pornografske svrhe (a što često bude i sam seksualni zlostavljač) te to raspačava internetom također može dobiti manju kaznu od onoga tko samo gleda i/ili skuplja slike.
No postaje izuzetno zanimljivo usporediti dotične kazne sa onima propisanima za krvne delikte; najveća kazna za nanošenje tjelesnih ozlijeda je do 3 godine zatvora (ukoliko nema smrtne posljedice)! Slična visina kazne je određena i za nepružanje pomoći ozlijeđenoj osobi, te za sudjelovanje u tučnjavi.
Osim toga, po novom zakonu, koji će stupiti na snagu ulaskom Hrvatske u EU, biti kažnjivo već i samo surfanje po web stranicama (bilo namjerno ili slučajno), a iz "preventivnih razloga" kriminalizirani su i grafički prikazi koji ne prikazuju pravo dijete - crteži kao što su japanski Lolicon i tome slično, te će se na taj način ljude koji gledaju dotićne crteže doslovno "preventivno" kažnjavati zbog onoga što misle, baš kao u Orwellovoj 1984.!!
Osim ovoga, u planu je uvođenje i drugih "preventivnih mjera" što je već uobičajena praksa u nekim zemljama. Naime, navodno će svi oni koji će odslužiti kaznu vezanu za seksualne delikte prema djeci (od pravog silovanja pa do gledanja slika), kasnije dodatno biti kažnjavani "preventivnim mjerama" - zabranom pristupa područjima gdje ima djece (parkovi, škole, vrtići isl.) zbog toga što se tradicionalno vjeruje kako će ih to spriječiti da ponove kazneno djelo. No izuzetno je zanimljivo to, da se istovremeno za ubojice i nasilnike po istom principu ne traže iste takve "sigurnosne mjere" kojima bi ih se "u svrhu prevencije" zabranilo da nakon odslužene kazne za ubojsrtvo illi nasilništvo posjećuju mjesta gdje ima ljudi. Jer bi isto mogli ponovo počiniti ubojstvo ili nasilništvo.
INICIJATIVE, DUŠEBRIŽNIŠTVO I PARANOJA
U novi zakon je već progurano to da se čak i crteži kao što je Lolicon proglase dječjom pornografijom, iako u njihovom nastajanju uopće ne postoji prava žrtva seksualnog zlostavljanja (kao kod snimaka prave dječje pornografije koje prikazuju seksualno zlostavljanje).
Međutim, trenutno postoje i daljnje inicijative koje uglavnom dolaze iz EU, da se čak i materijale koji prikazuju punoljetne osobe koje glume maloljetnike upuštene u seksualni odnos, te literarnu fikciju koja se bavi tom tematikom proglasi ilegalnima tj. izjednači sa dječjom pornografijom i zlostavlanjem djece. Time bi vjerojatno svi oni koji posjeduju kopiju knjige Lolita (koja opisuje odnos odraslog čovjeka i maloljetnice), filma "Titanic" (u kojem dvoje punoljetnih glumaca glumi maloljetnike koji u jednom trenutku stupaju u seksualni odnos), ili filma "Kids" (koji u sebi sadrži nekoliko scena maloljetničkog seksa, doduše ne eksplicitnog) mogli biti optuženi da su nekakavi pedofili. Isto bi se vjerojatno odnosilo i na autore dotičnih - da je Nabokov kojim slučajem Lolitu napisao danas, bio bi vrlo vjerojatno proglašen pedofilom i strpan u zatvor.
Također već dulje vrijeme postoje inicijative za stvaranje i javno objavljivanje "registra pedofila" uz tvrdnje kako bi to "značajno doprinjelo sigurnosti djece". No u državama gdje su takvi registri bili javno dostupni, događalo se da su "samozvani pravednici" poduzimali osvetničke pohode, te su se događali napadi na potpuno nedužne ljude - osobe koje su samo fizički nalikovale, imale isto ili slično ime i prezime, ili su pak stanovale na adresi gdje je prije stanovao osuđeni pedofil.
PRAVO LICE POLICIJSKIH STATISTIKA?
I dok policija revno iznosi svoje statistike po kojima se broj pedofila povećava (dok se zapravo radi samo o snižavanju granice kojom se nešto proglašava kaznenim djelom), a njihova borba protiv pedofilije ispada izrazito uspješna, neupućen narod i dalje sve više paničari, a nitko i ne pokušava malo temeljitije istražiti o čemu se tu doista radi, te kolika je učestalost dotične pojave.
Gledajući službenu statistiku na web stranicama MUP-a, može se primjetiti da su sva druga kaznena djela podijeljena prema vrsti osim onih koja se tiču kaznenih djela prema djeci i maloljetnicima. Kako su sva ta kaznena djela strpana pod isti zajednički nazivnik, bez konkretne distinckije o kakvim se točno kaznenom djelima radi, normalno je da pored te stavke stoji veća brojka. A upravo su velike brojke idealne kada se u službi propagande nešto treba proglasiti velikim problemom.
MODERNI LOV NA VJEŠTICE?
Ako se malo bolje prouči današnja antipedofilska propaganda "pedofili su svuda oko nas", dotična jako nalikuje na onu srednjovjekovnu inkvizicijsku propagandu "vještice i heretici su svuda oko nas." Naime, kako su u srednjovjekovno vrijeme crkva i crkvene dogme bili nedodirljivo božanstvo, kojemu je "prijetila opasnost od nevjernika i vještica", tako se ondašnja inkvizicija svim silama trudila "otkriti" što više ljudi koje bi se utrpalo u ovu kategoriju i "adekvatno kaznilo".
Nešto slično se događalo i u nedavnoj povjesti gdje su po sličnom ključu bili proganjani "protivnici režima". Pogotovo u državama u kojma je režim predstavljao nedodirljivu svetinju; tako su u totalitarnim komunističkim zemljama "velika ospasnost za režim" bili "kapitalisti" i "kontrarevolucionari", dok su u kapitalističkim zemljama poput SAD-a to bili "komunisti". Naravno, ne treba spominjati da se i ovdje težilo da se "otkrije" što više ljudi i da ih se "adekvatno kazni".
Danas kao da se gotovo potpuno ista stvar događa po pitanju borbe protiv pedofilije. Na pijedestal nedodirljivog božanstva, danas se od strane raznih dječjih pravobranitelja i njima sličnih dušebrižnika uzdiže djecu, te se, igrajući na kartu emocija, prvenstveno straha i majčinskih instinkata (a instinktima je vrlo teško racionalno odoljeti!), u svrhu poticanja paranoje sve ono što iole ima veze sa djecom proglašava potencijalno opasnim (čak i gledanje slika!), bez obzira koliko ta realna opasnost bila mala, nepostojeća ili se čak radilo o kakvom propagandnom "ipse dixitu" poput onoga da "slike (gole) djece sigurno potiču ljude da postanu pedofili". (Po toj istoj "logici" bi onda i slike mrtvih linčovanih crnaca i židova iz konc-logora trebalo također zakonom zabraniti jer bi takve slike sigurno mogle poticati ljude da budu rasisti i anitsemiti! op.a.)
Drugim riječima, kao što je nekad trebao najmanji povod da se nekoga proglasi vješticom, ili pak protivnikom režima, danas je potreban najmanji povod da se nekoga proglasi pedofilom, dovoljna kakva "nepoćudna slika" koje čak ne moraju ni biti pornografske, već je dovoljno da netko u njima vidi pornografiju. Ili se zateći u blizini djece na plaži sa fotoaparatom u rukama, makar snimao nešto sasvim drugo, ili uopće ne snimao.
Inače, u svim prethodnim navedenim slučajevima uvijek dominira floskula "sigrno ih ima još!" koje se mogu čuti od onih ljudi kojima maleni brojevi otkrivenih počinitelja iz nekog samo njima znanog razloga jednostavno nije prihvatljiv, te zbog toga teže da se broj krivaca po svaku cijenu poveća!
REAKCIJA JAVNOSTI
Ako se malo bolje prouče komentari ispod medijskih napisa vezanih za tematiku borbe protiv dječje pornografije na internetu, većina komentara se svodi upravo na zagovaranje srednjovjekovnih inkvizicjskih metoda - od premlaćivanja, ubijanja i klanja, do nabijanja na kolac, kuhanja u ulju, paljenja na lomači, odstranjivanja genitalija i sličnoga. Štoviše mnogi komentatori zagovaraju i to da se odmah objave imena i prezimena osumnjičenih (iako se to smije činiti tek nakon pravomoćnosti presude!) , vjerojatno valjda kako bi oni sami "krojili neku svoju pravdu".
Ono što je isto uznemirujće i zabrinjavajuće, jest da od strane takvih koji jedino znaju vikati "ubij", "kastriraj" i slično, svi drugi ljudi koji ne razmišljaju jednako kao oni, i koji logički i racionalno pokušavaju sagledati i istražiti ovu problematiku, a ne generalizirati ili "ići za gomilom" u sveopćoj histeriji, često i sami budu optuživani kako "brane pedofile", te da su i oni sami pedofili.
POSLJEDICE PARANOJE
Iako u obiteljskim albumima, pogotovo starijih generacija, ima slika gole djece snimljene u najrazličitijim aktivnostima (od kupanja, igranja, prematanja pelena isl), danas je velik broj roditelja strah snimati vlastitu djecu ako su gola, da nebi bili proglašeni pedofilima. Naime, događali su se slučajevi da su ljudi bili procesuirani zbog slika svoje vlastite djece kako se kupaju, iako slike uopće nisu bile pornografske niti je bilo seksualnog zlostavljanja.
Kod uličnih fotografa i umjetnika se također javlja intenzivan osjećaj straha i autocenzure, zbog slučajeva u kojima su fotografi bili proglašavanji pedofilima jer su im neke slike sadržavale golišavu djecu (iako nisu prikazivale seksualne aktivnosti!), te zbog straha od reakcije okoline radi koje se događalo da su nedužni ljudi zbog fotoaparata u rukama bili maltretirani pod optužbom da su nekakvi perverznjaci ili čak bivali fizički napadnuti.
nedjelja, 18.12.2011.
Razgovor ugodni naroda fotografskog
Iako fotografi danas često imaju neguodnosti samo zbog toga što oko vrata nose fotoaparate (u kojima mnogi iz ovog ili onog razloga vide "opasnost") ipak ima i situacija koje su dijametralno suprotne - situacija u kojima su ljudi prilično prijateljski nastrojeni prema fotgrafima, vole malo popričati ili su spremni čak i pozirati, a sve prema onome "ljudi smo i dogovorit ćemo se".
Tako je jednom prilikom jedan čovjek upitao:
- "Pardon, mladi gospon, jel vi to profesionalno ili amaterski?"
- "Amaterski... kak bi se reklo, igram se Toše Dabca."
- "A, to mi je drago čut, znate ja sam dugo vremena radio kao profesionalni fotograf, i drago mi je kad vidim da mladi ljudi vole fotografiju."
Jednom drugom prilikom neki je majstor odčepljivao šaht na ulici ispred jednog lokala. Kada je vidio da je snimljen, uslijedilo je standardno pitanje "za koje novine?". Nakon objašnjenja da nije za novine već radi hobija i umjetnosti, dotični je zamolio ako bi mogao dobiti sliku, da on tu radi na obnovi lokala. Desetak minuta kasnije (koliko je trebalo do obližnjeg foto-studija i natrag), dobio je sliku i bio sav sretan.
Kod Kamenitih vrata se jednom dogodilo da se istovremeno sasvim slučajno na istom mjestu okupilo nekoliko fotografa koji su stajali i čekali da se kadar isprazni od viška ljudi; tih nekoliko minuta prošlo je uz ćaskanje koje je uključivalo razmjenu iskustva i mišljenja o fotografiji, filmovima, objektivima, kadru itd.
Prije nekoliko dana ispred zagrebačke katedrale jedan je čovjek parkirao bicikl s prikolicom koji su bili čitavi okićeni slikama svetaca, političara i raznim drugim ukrasima. Čim je vidio uperen fotoaparat, vlasnik dotičnog bicikla je veselo započeo razgovor kako mu je drago da se nekomu sviđa njegov bicikl i pitao ako bi mogao dobiti 5 ili 10 kuna za slikanje. Nakon što ih je dobio gotovo je euforično uzviknuo "Sad možeš da slikaš koliko god hoćeš". Čak je sugerirao s koje strane bi bilo dobro snimiti, i namještao detalje i ukrase "da se bolje vide".
No ono najveće iznenađenje se dogodio na Cvjetnom trgu, nedugo nakon otvaranja novog trgovačkiog centra:
- "Oprostite, jeste li vi Toco?"
- "Jesam.... pardon, da li se mi znamo?"
- "Ne. Ali znate ja redovito pratim vaše fotografije na Fotozinu. Znate ja jako volim Zagreb i vaše fotografije mi se jako sviđaju."
Tko bi rekao da i totalni fotografski "anonimusi" imaju obožavatelje?
