Upravo ovo je nedavno doživio jedan kolega fotograf ispred jedne trgovine, od prodavačice iz dotićnog dućana, nakon što je on uperio svoj SLR aparat u izlog.
Dotičnoj prodavačici očito neke stvari nisu baš sasvim jasne...:
Prvo i osnovno, sve ono što je u izlogu trgovine - javno je izloženo, tj. vidljivo je s javne površine i ne može predstavljanti nikakvu "poslovnu tajnu" ili slično što bi moglo biti nekakvo opravdanje za nekakve zabane snimanja.
Drugo, čak da je u trgovini (znakom na ulazu) zabranjeno snimanje, zabrana vrijedi samo nakon znaka zabrane. U slučaju da je znak na ulazu u trgovinu, znači nakon što se prođu ulazna vrata i uđe u trgovinu. Dakle, dokle god je onaj koji snima na javnoj površini, i snima ono što je vidljivo s javne površine (u ovom slučaju izlog), takva zabrana ne vrijedi.
Treće, vjerovanje da osoba koja snima izlog to radi isključivo zbog toga što priprema pljačku je u rangu istih onih vjerovanja da osoba koja snima neku zgradu namjerava tu zgradu uništiti u terorističkom napadu - ortodoksna glupost.
Postoje ljudi koji su uvjereni da su važniji i vrijedniji od svih drugih ljudi. Takva pojava je psihički poremećaj koji se zove "Narcisoidni poremećaj ličnosti". Prema MKB-u, šifra bolesti F60.8. u grupi poremećaja ličnosti.
Dotični poremećaj ima nekih svojih varijacija, no općenito zajedničke karakteristike su uvijek prisutne kod svih ljudi koje pate od ovog poremećaja:
1. Pretjeran osjećaj vlastite važnosti. Dotične osobe smatraju da centar svijeta, i uglavnom su preokupirane fantazijama vlastitog bezgraničnog uspjeha, moći, briljantnosti, ljepote ili idealne ljubavi.
2. Vjerovanje kako su "posebni", te da ih mogu razumijeti samo oni koji su im slični; sve one koje (prema nekom vlastitom nahođenju) ne smatraju sebi ravnima ili posebnima, smatraju bezvrijednima i nevažnima, te prema njima redovito pokazuju arogantno ponašanje i prijezir, uz opći nedostatak empatije i veliku količinu racionalizacija.
3. Vjerovanje kako imaju veća prava od svih drugih ljudi (pogotovo onih koje smatraju manje važnima do sebe), te isto tako da su ta njihova "prava" iznad svih postojećih aktualnih zakona. Na račun toga zahtijevaju od drugih da bezpogovorno udovoljavaju svim njihovim prohtijevima i očekivanjima, a ukoliko se ta njihova očekivanja ne ispune, najčešće slijede frustracije sa izljevima agresije.
4. Često zavide drugim ljudima, pogotovo ako su ovi postigli nešto što oni nisu ili posjeduju nešto što oni nemaju, međutim projekcijom (obrambenim mehanizmom) to prebacuju na druge, i redovito tvrde kako drugi ljudi zapravo zavide njima (pogotovo u slučaju bilo kakve kritike).
U svakodnevnici se takve osobe može prepoznati prvenstveno po tome što znaju biti vrlo kritični prema okolini, aogantni, te nerjetko smatraju da imaju imaju pravo kontrolirati svoju okolinu i određivati tko što (ne)smije raditi; kao najbanalniji primjer može se navesti fotogrfiranje - čak kada su na javnom mjestu smatraju da imaju pravo arogantnim nastupom zabranjivati ljudima snimanje (po sistemu "Mene ne smiješ snimati jer ja tako kažem!"), a u slučaju da im se te želje ne ispune pribjegavaju nasilju. Štoviše, oni narcisodini ljudi koji su zbog frustracija skloni nasilništvu, to svoje nasilničko ponašanje često racionaliziraju time da je zapravo žrtva njihove agresije sama kriva, a da bi to njihovo nasilništvo prema drugima zapravo trebalo biti prihvatljivo ako oni sami smatraju da je to tako.
Kako javlja Carlos Miller, čini se da je jedna aktivistička skupina objavila rat fotografima i fotoreporterima. Naravno, pravdajući to time da ih ovi "ugrožavaju" kada bilježe kako ovi krše zakone ili se sukobljavaju sa policijom.
Isto tako, da drugom mjestu, dogoodilo se i to da je jedan snimatelj napadnut, no policija koja je bila u blizini nije učinila ništa da spriječi napad.
Neke stvari koje su nekada bile sasvim normalne, danas su odjednom postale "vrlo opasne" i "društveno neprihvatljive", ali ne zbog toga što su same po sebi doista takve, već zbog toga što su ih zbog negativnih medijskih prikaza i paranoje potaknute od strane dušebrižnika ljudi počeli takvima doživljavati.
Tako već samo to što neka osoba oko vrata ima fotoaparat često bude glavni razlog da razni egotriperaši, manipulatori i psihopati (sociopati) na račun toga ispoljavaju svoje egoistične i asocijalne tendencije, a koje se očituju u zastrašvanju, prijetnjama, nasiničkom ponašanju isl. Jer se osjećaju "ugroženima" i zato što snimanje smatraju "zlostavljanjem" i "nasiljem". No zanimljivo je da ti isti to "zlostavljanje" i "nasilje" pokušavaju "spriječiti" - zlostavljanjem i nasiljem!
Kako stvari danas stoje i koliko su se stvari u zadnje vrijeme promjenile na gore, dovoljno govore slijedeći primjeri...:
Nekada su ljudi rado pozirali fotografima, a sama pojava fotografa ih nije previše uznemiravala, već dapače, fotografi su bili vrlo cijenjeni.
Danas čim ljudi vide fotografa, kao da se pretvaraju u hiperparanoidne agente Gestapoa koji moraju po svaku cijenu znati tko je, što je, što i za koga snima...
Nekada je ljudima (a pogotovo ženama) bio kompliment kada bi netko u njih uperio fotoaparat, jer je to dotičnoj osobi značilo da je dovoljno zanimljiva i fotogenična da ju se ovjekovječi za buduća vremena.
Danas ljudi (pogotovo žene) to isto doživljavaju kao prijetnju ili opasnost, jer osobu sa fotoapratom doživljavaju kao je nekakvog voajera, "stalkera" isl. pa izmišljaju razloge "zašto se ne vole slikati".
Nekada je bilo sasvim normalno fotografirati djecu u parku, u igri, na ulici isl. (1, 2, 3, 4, 5) i nitko se radi toga nije uzbuđivao.
Danas je praktički svaki fotograf blizu djece smatran nekakvim perverznjakom (uključujući čak i one koji snimaju vlastitu djecu).
Nekada su ljudi bili ponosni kada bi slika na kojoj se oni nalaze izašla u novinama (bez obzira o čemu se radilo).
Danas su novine i mediji u očima ljudi postali svojevrsni "stup srama", zbog čega mnogi pokazuju otvoreno neprijateljstvo prema svakome koga smatraju "novinarom" (uglavnom je dovoljno da osoba ima "profesionalni" SLR aparat).
Nekada se točno znalo što je zabranjeno snimati i iz kojeg razloga, a takve lokacije su bile vrlo jasno označene znakovima zabrane koji su iza sebe imali i zakonsku regulativu.
Danas svaka šuša uzima sebi za pravo drugima zabranjivati da snimaju nešto, najčešće samo sa jedinom svrhom kako bi sami sebi pružili lažan osjećaj sigurnosti i/ili osjećaj dominacije nad drugima, iako na to nemaju nikakvo zakonsko pravo.
Nekada je postojala samo policija koja je djelovala samo ako se sumnjalo da netko doista krši neki zakon, a fotografi nisu imali gotovo nikakvih većih problema.
Danas su tu razni zaštitari, čuvari, redari i slični likovi koji tlače ljude prema "muzičkim željama" nadređenih, a fotografi su tu redovito prvi na tapeti.
Ovakvih primjera bi se zasigurno moglo nabrojati još...
Inače, netko je jednom rekao da sve mane kada su u modi postaju vrlinama. No, treba se samo zapitati hoće li ta današnja "moda" ikada proći? Ili će možda svakom danom biti sve gore?
Za rubriku "vjerovali ili ne", kada je u pitanju cijena:
Najskuplji fotoaparat...
...je fotoaparat marke Leica serije 0 (nula), tj. serije prototipa, proizvedena 1923. godine, koja je nedavno prodana na aukciji za čak 2,160,000 €!!
(LINK)
Najskuplja fotografija...
... je fotografija "Rhein II" (autor: Andreas Gursky) nastala 1999. godine, a koja je 2011. godine na aukciji prodana za $4,338,500!
(LINK)
Iako fotoaparat nije oružje, a fotografija nije zločin, nakon terorističkih napada na WTC u New Yorku (2001.) i podzemnu željeznicu u Londonu (2005.), te masovne pojave zloupotrebe interneta od strane zlostavljača djece, fotografi (pogotovo ako im je aparat malo veći) gotovo svakodnevno imaju problema sa organima reda, te raznim drugim "samozvanim pravednicima" i "dušebrižnicima", koji fotografe automatski doživljavaju isključivo kao moguće teroriste, voajere ili pedofile, i praktički dežurne krivce za sva zla koja se događaju u svijetu, ili koja bi se mogla dogoditi.
Mole se svi koji imaju potrebu komentirati postove da se drže teme koju obrađuje post, da se pridžavaju bon-tona, da ne provociraju, te da koriste logički ispravne argumente. U suprotnom će komentari biti izbrisani, a dotičnima komentiranje onemogućeno.
O autoru bloga
Rođen 1980. godine u Zagrebu. Školovani grafičar. Osim nekoliko neuspjelih fotografskih pokušaja u mladosti, fotografijom se intenzivno bavi tek od 2005. godine, i to uglavnom uličnom i dokumentarnom fotografijom. Veliki ljubitelj starih majstora fotografije (Henri Cartier-Bresson, Robert Capa, Garry Winogrand, Vivian Maier, Tošo Dabac...). Alergičan na ljudsku glupost, površnost i na pojavu sveopćeg kriminaliziranja fotografa od strane državnih institucija i dežurnih dušebrižnika radi umirivanja masovne histerije koju dotični sami šire.
